|
Zašto vlast rasprodaje šećerane? |
Javnost u Srbiji stvarno ima strpljenja. Posle kriminalne rasprodaje naših cementara, namerno tempirane u vreme novogodišnjih praznika, na red su došle šećerane.
U međuvremenu, reformatori, neometani, rasprodaju uspešna preduzeća po ubrzanom aukcijskom modelu, dok veliki privredni sistemi, u kojima je skoncentrisano 86,4 odsto svih gubitaka, tavore. Proizvodnja nije pokrenuta uprkos samohvalama histerične vlasti da su najbolja vlada u tranziciji, spoljnotrgovinski deficit se povećava i nezaposlenost se širi.
Proizvodnju ne mogu pokrenuti demagoške parole ostaršćenih japijevaca na vlasti jer oni nemaju nikakvo privredno iskustvo. Nikoga ne žele ni da slušaju i srljaju u propast. Uporno tvrde da nema niko bolji od njih i da nema alternative njihovim reformama. Sve one koji kritikuju reforme i predlažu drugačija rešenja, napadaju kao jeretike i pokušavaju da ih izoluju iz javnog života.
Na svu sreću, javnost je postala sita lažnih obećanja. To su ovi izbori pokazali. Građani traže novi tim koji će znati da rešava nagomilane probleme bez velike buke. Građani traže ljude koji će svima doneti bolji život.
Reformatori su propustili istorijsku priliku. Toga su izgleda i oni svesni. Znaju da će još malo ostati na vlasti i ubrzavaju rasprodaju. Imaju vrlo opasne namere i treba ih što pre smeniti. Po ko zna koji put opominjem srpsku javnost da spreči pogubnu politiku reformatora. Bojim se samo da ne zakasnimo u tome.
Ovog puta pišem o šećeru. Zašto vlast rasprodaje šećerane? Šećer je strateška roba i zbog toga država donosi zakon o šećeru. Mi nemamo zakon o šećeru. Tokom 70-tih godina cena šećera na svetskoj pijaci dostizala je rekordnih 900 $/toni, što je činilo ovu granu izuzetno profitabilnom. Zbog toga su u narednoj deceniji naši socijalistički planeri odlučili da podignu i rekonstruišu 15 šećerana.
Kapacitet dnevne prerade kod većine tih fabrika podignut je na nivo od 4-6.000 tona dnevne prerade šećerne repe. Tih 15 fabrika moglo je da preradi 5,7 miliona tona šećerne repe u kampanji od 80 dana i da proizvede skoro 710.000 tona šećera, 270.000 tona melase i 275.000 tona repinih rezanaca. Uslov da se ostvari ovakva proizvodnja je da se poseje 120.000 ha uz poštovanje svih agrotehničkih mera i da prinos bude od 47,5 t/ha.
To je, takođe, podrazumevalo da paritet šećera i repe bude 1:18. Nažalost, nikad nismo uspeli da ostvarimo rekordnu proizvodnju, uprkos idealnim uslovima za proizvodnju šećerne repe.
Godine 1989., recimo, zasejano je 90.000 ha i proizvedeno 270.000 tona šećera, godine 2000 na 70.000 ha proizvedeno je skoro 300.000 tona. Promena vlasti nije dovela do promene u agrarnoj politici. Ove godine posejano je samo 51.000 ha, prinos je bio 40 t/ha i ostavren je rod 2 miliona tona i dobili smo 260.000 tona šećera.
Potrebe zemlje za šećerom su 240.000 tona za stanovništvo i 60.000 tona za konditorsku industriju. Znači, kada bi sve naše fabrike radile punim kapacitetom, što je danas nemoguće, mogli bi da izvozimo 400.000 tona šećera i ostvarili bi 280 miliona dolara deviznog priliva.
Nažalost, neko je namerno uništio naše šećerane. Današnja vlast ih samo rasprodaje. Zašto?
Odgovor treba potražiti na svetskom tržištu. Svega 5 multinacionalnih kompanija kontroliše proizvodnju šećera u svetu. Tržište je, dakle, izdeljeno i kontrolisano. Multinacionalne kompanije uništavaju nacionalnu proizvodnju šećera i ne dozvoljavaju da se država pojavljuje kao strateški partner. U svim zemljama u tranziciji prodate su strancima šećerane. Sad je red na nas. Šećer se dobija iz šećerne trske, najveći deo svetske proizvodnje, a manjim delom iz šećerne repe. Berzanska cena šećera iz šećerne trske je 208 $/toni, a šećera dobijenog iz šećerne repe 700 $/toni. Izgleda da se isplati koristiti šećer iz šećerne trske. Međutim, razvijene zemlje, ipak, podržavaju proizvodnju šećera iz šećerne repe.
Nemačka i Francuska proizvode godišnje po 5 miliona tona šećera, dok EU troši godišnje 19 miliona tona šećera iz repe. Pitaćete zašto razvijene evropske zemlje ne kupe jeftiniji šećer iz trske? Njihove države to ne rade jer je proizvodnja šećera strateška grana i država ima interes da njene šećerane rade.
Računica pokazuje da proizvodnja šećera u lancu može da pokrene 11 proizvodnih grana i da zaposli veliki broj ljudi. Kada bi se u našoj zemlji zasadila repa na 120.000 ha moglo bi se zaposliti, u odnosu 3 zaposlena po hektaru zasejanih površina, ukupno 360.000 ljudi. Posao bi dobili naučnici da proizvode kvalitetno seme, hemijska industrija (proizvodnja đubriva i zaštitnih sredstava), mašinska industrija (mehanizacija, rezervni delovi), saobraćaj (samo na transportu se godišnje napravi promet od 50 miliona dolara), konditorska industrija, industrija kvasca i alkohola, stočarstvo (repica) i na kraju trgovci koji bi prodavali i izvozili šećer.
Malo je poznato da preradom melase može da se pokrije 10 odsto energetskih potreba zemlje. Može da se dobije i električna struja u šećeranama iz pare visokog pritiska u turbinama. Godišnje pri punoj proizvodnji trošilo bi se i 400.000 tona kamena, tako da bi se kao nus proizvod dobijao kreč. Još da kažem da mikronizirani kalcijum karbonat iz kamena koristi farmaceutska industrija (kaladont), fabrike boje i lakova i gumarska industrija. Taj mikronizirani kalcijum karbonat sad uvozimo.
Da zaključim, proizvodnja šećera je teška industrija za agrar. Pametna država ne prodaje šećerane, već pomaže proizvodnju šećerne repe. Apsurdna je situacija da u privatizaciji šećerane u Vojvodini učestvuje i jedna grčka kompanija koja je 70 odsto u vlasništvu grčke države. Čiji je onda interes da se rasprodaje šećeranu za 3 evra? Zašto bi se država odricala strateških grana? Kako će izgledati naša budućnost? Kraljevske porodice u Evropi imaju akcije u šećeranama. Kraljevske porodice vekovima traju. Novobogataši su odnedavno postali moćni. Naše šećerane dobijaju buduće kraljeve za svega 3 evra. Cena je zaista jeftina.
Kakva cena takvi i kraljevi.
|
|
By Branko Dragaš
|
|
|