|
Inflacija je smanjena, ali... |
U raljama kartela
Kolaps cena je samo vrh ledenog brega od generalnog privrednog opadanja
Beograd, 1. jul 2002. godine - Ekonomske vlasti objavile su da zahvaljujući uspešnom smanjenju inflacije pojevtinjuju finansijske transakcije. Prirodno je što su izrazile očekivanja da će na osnovu toga uslediti pad kamata od 0,6 do 1,2 odsto, pa na svoj način čak i intrigantno što su bez dlake na jeziku pokrenule neke dileme, kao što je postojanje "bankarskog kartela" koji kod nas – kako je rečeno – kamatnim maržama skida kajmak.
Ipak, zašto je rekordno nizak mesečni rast cena na malo dobio tako veliki medijski publicitet u prošlonedeljnom nastupu predstavnika ekonomskih vlasti, a rekordno nisko korišćenje kapaciteta zbog sve oštrije recesije u privredi gotovo da nije ni pomenuto?
Mogućih odgovora je više. Najlakše je sve proglasiti pitanjem optike, pristupa ili oportuniteta. Neće biti čudno ako na tome sve i ostane. Nevolja je što takva tumačenja više deluju ko zamena teze, manje kao valjana argumentacija. Jer, jedno je sigurno: inflacija u maju iznosila je svega 0,5 odsto, pa je ukupan rast cena na malo u prvom polugođu 4,2 odsto. To je od nadležnih vlasti javno okvalifikovano kao – "najniži nivo u poslednjih 12 godina". A problem s takvim "istorijskim pristupom" je dvojak: prvo – što "istorija" (čini se?) nije dovoljno egzaktna nauka, jer se inače ne bi dogodilo da monetarne vlasti majski rast cena na malo proglase najmanjim u poslednjih 12 godina, u isto vreme kad ih Zavod za razvoj Srbije u SED-u proglašava najmanjim u poslednjih pet godina. Drugo – što se kroz optiku opadajućih cena (deflacije) slabo nazire ukupan privredni pejzaž, pa to može da navede na opasno jednostrane zaključke.
Industrijska proizvodnja u maju, na primer, manja je za 4,1 odsto, dok je od početka godine u padu za 1,5 odsto – 13 odsto u Crnoj Gori, a 0,8 odsto u Srbiji. Pored toga, majsko korišćenje kapaciteta u privredi je alarmantno nisko. Istorijskim rečnikom protumačeno – najniže je u poslednjih godinu dana. Većina anketiranih privrednika očekuje još veći pad zaposlenosti, a sve više njih ne planira izvoz ni u naredna tri meseca. Konačno, deficit u razmeni s inostranstvom se ustalio na nekih 350 miliona dolara mesečno, ali ne zahvaljujući povećanju izvoza, već pre svega smanjenju uvoza, odnosno generalno manjem obimu razmene sa svetom.
Šta je, dakle, u svemu tome lako uočiti? Ništa drugo nego da u maju nije samo inflacija u padu, već ukupna privredna aktivnost. Kolaps cena je samo vrh ledenog brega od generalnog privrednog opadanja. A to optimizmu stabilnih cena daje prilično kiseo ton – po načelu "veća dara nego maslo".
Postoji izreka da svakoj vlasti cene dođu glave. To objašnjava zašto su nadležni često skloni da povodom inflacije olako likuju (primer struje). Traume su, međutim, jedna stvar, očuvanje smisla za realnost sasvim druga. A jedino njeno pomanjkanje može objasniti logiku po kojoj se rizici kreditiranja smanjuju što privreda dublje tone u recesiju, što manje radi, što se broj nezaposlenih povećava, što 50.000 firmi stalno ili povremeno ima blokiran račun, a izvozni manjkovi gomilaju, pa onda optužiti bankarske kartele (cicije) što skidaju kajmak od marži na milenijumskoj šansi koju im je drugi upriličio.
Doduše, svako ima pravo da se uči na greškama pa i kreatori ekonomske politike. |
|
|
|
|