|
Koliko iznosi naše novo zaduživanje u inostranstvu? |
| |
Đelić: Uzeli smo 1,6 milijardi dolara povoljnih zajmova
|
| |
Rano za komercijalne zajmove
- Za pomenute zajmove u platnom bilansu ima prostora. U periodu do 2010. stepen zaduženosti će biti najveći u 2006. godini, kada će servis obih obaveza angažovati oko 25 odsto deviznog priliva od izvoza roba i usluga, što je po svetskim merilima i gornja dozvoljena granica. Stvar bi bila kritična u periodu od 2006. do 2009., uz novo komercijalno zaduživanje, jer bi se prešla ta granica i mogla bi da bude dovedena u pitanje eksterna likvidnost. Tek nakon toga zemlja će biti sposobna da uzima i kredite pod komercijalnim uslovima. Naravno, u međuvremenu, moguće je od države negarantovano zaduživanje u inostranstvu, ali to je onda rizik onoga koji uzima i onoga ko odobrava te zajmove, a ne državne kase, objašnjava Stojan Stamenković iz Instituta ekonomskih nauka.
|
BEOGRAD, Jun 02. 2002 - Lekciju da je olako zaduživanje omča oko vrata budućim generacijama koje treba da otplaćuju te zajmove trebalo je da naučimo još davne 1977. godine, kada je u bivšoj državi jugoslovenska privreda povećala svoje zaduženje u inostranstvu za samo dve nedelje sa 7,5 na 15 milijardi dolara, a ta greška je bila plaćena nizom reprograma u periodu od 1982. do 1988. godine, velikim odlivom kapitala, niskim stopama rasta ( do jedan odsto), stalno visokom inflacijom, koja je recimo u 1989. narasla na 1.250 odsto.
U prošloj deceniji SRJ svoje dugove iz tog kolača nije otplaćivala, ali su sada stigli na red, baš kao i potreba da se, posle perioda donatorske pomoći, novim zajmovima obezbedi pokretanje ekonomskog razvoja i izvlačenje zemlje iz ekonomske katastrofe u koju se survala u prošloj deceniji, koju smo završili sa društvenim proizvodom manjim za 60 odsto u odnosu na 1989., spoljnotrgovinskom razmenom nižom za 70 odsto i najmanje trećinom siromašnog stanovništva.
Skupilo se dakle i staro i novo, a prostora za raniju grešku - da su krediti uzimani a nisu bili obezbeđeni realni izvori za izmirivanje garancijskih obaveza države po inostranim zajmovima - nema, tim pre što ona ubuduće postaje direktan dužnik. Sada država više nema ni loše mogućnosti koje je ranije obilato koristila da se zadužuje kod centralne banke iz primarne emisije, što je dobro uvezana obaveza i u trogodišnjem finansijskom aranžmanu sa MMF-om, pa je, kod novog zaduživanja i otplate inostranih dugova, izreka - prostri se koliko ti je širok guber - od izuzetne važnosti.
Običan svet informacije o novim kreditima dočekuju sa pitanjem - lepo, a ko će to posle da otplaćuje i ima li nova vlast program bezopasnog zaduživanja, projektovan na duže staze. Sume jesu značajne. Prema podacima NBJ, u razdoblju od decembra 2.000. do 27. maja 2002. godine, SRJ su odobreni krediti za izmirenje ranijih zajmova u ukupnom iznosu od 2,196 milijardi dolara. MMF je odobrio 150 miliona dolara takozvanih „ postkonflikt olakšica", odnosno kredita za refinansiranje dospelog ranijeg duga prema ovoj finansijskoj instituciji.
Evropska unija je dala zajam od 207 miliona dolara, za regulisanje zaostalih obaveza prema Evropskoj investicionoj banci, a Svetska banka konsolidacione zajmove u iznosu od 1,839 milijardi dolara, takođe za refinansiranje dospelog duga. Svi ovi krediti, međutim, ne mogu se tretirati kao novo zaduženje, već kao zamena ranijih dugova sa daleko povoljnijim uslovima njihove otplate i bili su neizbežni jer je reč o prioritetnim poveriocima koji nikome ne otpisuju obaveze i sa kojima se jednostavno ne može srađivati dok se ne prihvati izmirivanje dugova.
U suštini oni su pomoć da zemlja bude sposobna da otplati zaduživanje iz prošlosti, pa tako, na primer, konsolidacioni zajmovi Svetske banke imaju rok otplate od 30 godina, sa tri godine počeka, uz koncesionalne uslove, dakle povoljnije od tržišnih.
Ono što jesu novi krediti, za koje se zemlja zadužila u periodu od decembra 2000. do 27. maja 2002. godine, novo je breme teško 1,592 milijardi dolara, a reč je najpre o stend-baj aranžmanu MMF-a od 256 miliona dolara i nedavno odobrenom novom trogodišnjem finansijskom aranžmanu od 829 miliona dolara.
Od ukupno 172 miliona dolara od Svetske banke, datim po najpovoljnijim IDA uslovima, na kredit za strukturno prilagođavanje, odnosno za podršku platnom bilansu i budžetima otpada 70 miliona dolara koje će koristiti Srbija (rok otplate je 20 godina, poček deset godina, bez kamate i samo sa troškovima od 0,75 odsto godišnje), zatim za prestrukturiranje bankarskog i privatnog sektora Srbiji je odobreno 85 miliona dolara pod istim uslovima, kao i sedam miliona dolara za carine i još 10 za obrazovanje.
Evropska investiciona banka odobrila je zajmove od 78 miliona dolara za projekat obnove železničke infrastrukture ( na 20 godina i uz poček od pet godina) i od 61 miliona dolara za projekat hitne sanacije saobraćaja, pod istim uslovima. Kod Evropske banke za obnovu i razvoj zadužili smo se za 196,9 miliona dolara i to za projekat rekonstrukcije ŽTP Beograd 52,5 miliona, za EPS 92 miliona, a gradu Beogradu dato je još 52,4 miliona dolara. Te kredite valja otplatiti za narednih 15 godina , uz poček od pet godina.
I najzad ovaj spisak se završava sa dva kredita iz 2000. godine - Švajcarske vlade od 15,8 miliona dolara radi upisa kapitala SRJ u Evropsku banku za obnovu i razvoj ( pozajmicu treba vratiti kroz deset godina, uz poček od pet godina, a kamate nema) i Nemačke od 45 miliona dolara pozajmice odobrene za EPS. Valja naglasiti da su neki od ovih kredita zaključeni, ali da sredstva još nisu povučena.
Odgovor na pitanje koliko je teško breme od 1,6 milijardi dolara novih dugova, koje je preuzela država, i kako se ono uklapa u razvojne mogućnosti zemlje u narednim godinama, potražili smo od srpskog ministra za finansije Božidara Đelića. Po njegovim rečima, napravljena je dugoročna projekcija mogućnosti zaduživanja za narednih pet i deset godina i ona je pokazala da su prihvatljivi krediti međunarodnih finansijskih organizacija, koji imaju povoljnije kamate i ostale uslove, kao i da praktično zemlja sada ne može da uzme zajmove koji nisu najmanje za 35 odsto bolji od onih koji se mogu dobiti pod komercijalnim uslovima.
To je praktično projekcija koju podržava i MMF i koja je potvrđena u svim nabrojanim novim zaduženjima, čak i kada je reč o zajmovima koje nije garantovala država, recimo za grad Beograd ili koje daju razvojne banke za mala i srednja preduzeća. Đelić najavljuje, da će zakonom o budžetskom sistemu biti utvrđeno gde se mogu dati državne garancije i o tome više neće moći, kao ranije, da odlučuje ničiji pojedinačni potpis. Naravno preduzeća će, takođe, moći da se zadužuju u inostranstvu, ali bez garancije države, onoliko koliko im budu verovali poverioci i koliko budu spremni da u njih ulažu svoje pare.
Zemlja, koja je svoju ekonomiju dovela na tako niske grane, na kakve je pala naša u Miloševićevoj deceniji pogubnih „godina razvoja", naravno da ne može da krene sa dna bez novih dodatnih sredstava, tim pre što joj predstoji težak period da razvoj uskladi sa ozbiljnim reformama praktično u svim oblastima, koje su i skupe i bolne. Vreme donacija je prošlo, takozvane meke kredite pre svega od međunarodnih finansijskih organizacija smo obezbedili, sada preostaje da se privatizacijom i direktnim investicijama privuku pare koje će povući za sobom razvoj privrede, pre svega prestrukturiranje postojećih i što je možda još važnije razvoj novog privatnog biznisa u Srbiji.
Neki predah je obezbeđen, jer kako naglašava Đelić, novi krediti uzeti uglavnom za infrastrukturu i strukturno prilagođavanje, smanjiće troškove tranzicije za domaće poreske obveznike za jedan do dva odsto godišnjeg bruto nacionalnog dohotka i razvući ih na niz narednih godina, uz otplatu pod najpovoljnijim uslovima. Za razvoj ekonomije i otplatu dugova ostaje druga runda i ono narodno „ ko umije , njemu dvije."
|
|
|
|
|